ISO osjetljivost
Klasični filmovi dolaze sa različitom osjetljivošću koja definira njihovu namjenu. Što ja manja osjetljivost to je zrno finije ali je potrebno više svjetla. Takvi filmovi sa malom osjetljivošću su odlični za uvjete dobre osvjetljenosti ali nisu najsretnije rješenje za fotografiranje u zatvorenim prostorima odnosno za sportske događaje gdje se traže kratka vremena ekspozicije. Tu se naravno koriste filmovi veće osjetljivosti koji uz kraća vremena ekspozicije donose i neizbježan veći šum. Također i digitalni fotoaparati imaju ISO vrijednost koja označava osjetljivost senzora na svijetlo. ISO 100 se uzima kao osnovna vrijednost mada ima i fotoaparata koji nude ISO 64 ili čak ISO 50.
Osjetljivost se može povećati na ISO 400 i ISO 800 na gotovo svim aparatima, dok napredniji nude ISO 3200, a DSLR aparati danas imaju ISO 12800 a čak i ISO 25200. Način na koji se to postiže kod digitalnih aparat je sljedeći: senzor zaprimi uvijek istu količinu energetskog naboja, ali potom pojačalo u ovisnosti o postavljenoj ISO vrijednosti pojačava taj impuls. Uzmimo radi objašnjenja da je kod ISO 100 faktor pojačavanja x2. To znači da kod ISO 200 taj faktor iznosi x4 a za ISO 400 x8 itd… Naravno sve bi ovo bilo idealno i moglo bi se ići u nedogled da pojačalo uz ispravne informacije o samoj sceni ne pojačava i elektronski šum koji je neizbježan na svakom elektronskom uređaju. Tako pojačavanjem ISO vrijednosti dobivamo kraće ekspozicije ali i veći šum na fotografiji. To se posebno ističe kod kompaktnih digitalnih fotoaparata koji imaju senzore manjih dimenzija sa relativno velikim brojem foto ćelija i gdje je šum neizbježan. Logično je da senzor dimenzija 8x6mm koji daje fotografiju od 5MP mora imati više šuma od senzora koji ima dimenzije 36x24mm i daje fotografiju sa istim brojem od 5MP. Sve dosad navedeno dovodi do zaključka da je uvijek najbolje koristiti najmanju moguću ISO vrijednost koja osigurava dostatno vrijeme ekspozicije. Ovo se pogotovo odnosi na kompaktne digitalce koji su mnogo osjetljiviji na problem pojave šuma od DSLR-ova upravo poradi veličine senzora i tehnologije senzora koju koriste.
Fotografija snimljena sa ISO 100
Osjetljivost se može povećati na ISO 400 i ISO 800 na gotovo svim aparatima, dok napredniji nude ISO 3200, a DSLR aparati danas imaju ISO 12800 a čak i ISO 25200. Način na koji se to postiže kod digitalnih aparat je sljedeći: senzor zaprimi uvijek istu količinu energetskog naboja, ali potom pojačalo u ovisnosti o postavljenoj ISO vrijednosti pojačava taj impuls. Uzmimo radi objašnjenja da je kod ISO 100 faktor pojačavanja x2. To znači da kod ISO 200 taj faktor iznosi x4 a za ISO 400 x8 itd… Naravno sve bi ovo bilo idealno i moglo bi se ići u nedogled da pojačalo uz ispravne informacije o samoj sceni ne pojačava i elektronski šum koji je neizbježan na svakom elektronskom uređaju. Tako pojačavanjem ISO vrijednosti dobivamo kraće ekspozicije ali i veći šum na fotografiji. To se posebno ističe kod kompaktnih digitalnih fotoaparata koji imaju senzore manjih dimenzija sa relativno velikim brojem foto ćelija i gdje je šum neizbježan. Logično je da senzor dimenzija 8x6mm koji daje fotografiju od 5MP mora imati više šuma od senzora koji ima dimenzije 36x24mm i daje fotografiju sa istim brojem od 5MP. Sve dosad navedeno dovodi do zaključka da je uvijek najbolje koristiti najmanju moguću ISO vrijednost koja osigurava dostatno vrijeme ekspozicije. Ovo se pogotovo odnosi na kompaktne digitalce koji su mnogo osjetljiviji na problem pojave šuma od DSLR-ova upravo poradi veličine senzora i tehnologije senzora koju koriste.
Isti kadar snimljen na ISO 400 sa kompaktnim aparatom
Još pitanja?
Imate još pitanja? Pošaljite mi mail i probat ću vam odgovoriti.